Snežana i sedam patuljaka 6-8
Na osnovu bajke Braće Grim, adaptacija za uzrast 6-8 godina.
Uzrast: 6-8
Trajanje čitanja: 10-12 min
Tema: dobrota, zavist, oprez, prijateljstvo, pomoć
Pouka: Dobrota je velika snaga, ali dobro srce treba da ide zajedno sa oprezom i mudrim odlukama.
Ova verzija bajke Snežana i sedam patuljaka prilagođena je deci uzrasta 6-8 godina. Priča zadržava poznatu radnju, ali je ispričana toplije, jasnije i bez grubih detalja. Fokus je na razumevanju dobrote, zavisti, opreza prema nepoznatima i važnosti prijatelja koji nam pomažu kada se nađemo u nevolji.
Bajka
Bajka
Nekada davno, u jednom dalekom kraljevstvu, stajao je veliki dvorac sa visokim kulama, kamenim stepenicama i vrtom punim belih ruža. U tom dvorcu živela je devojčica po imenu Snežana.
Snežana je imala tamnu kosu, nežno lice i oči koje su gledale svet sa poverenjem. Volela je jutra u dvorskoj bašti, miris cveća posle kiše i male ptice koje su sletale na prozorsku dasku. Nije bila glasna ni ohola. Radovala se sitnicama, govorila je tiho i imala srce koje je lako primećivalo tuđu tugu.
Ako bi sluškinja ispustila korpu sa platnom, Snežana bi joj pomogla da ga pokupi. Ako bi baštovan bio umoran, donela bi mu vodu. Ako bi se u dvorskom dvorištu pojavilo uplašeno mače, ona bi čučnula, pružila ruku i čekala da joj samo priđe.
Ljudi u dvorcu voleli su je zbog toga. Nisu je voleli samo zato što je bila lepa, već zato što je uz nju sve delovalo mirnije.
Ali u dvorcu je živela i kraljica. Ona je volela raskoš, skupocene haljine i pohvale. Svakoga dana stajala bi pred svojim velikim ogledalom i pitala da li je najlepša u kraljevstvu.
Vremenom je počela da primećuje da ljudi sve češće govore o Snežaninoj dobroti. Neko bi rekao da je Snežana mila. Neko da ima najlepši osmeh. Neko da se pored nje čovek oseća bolje.
Kraljica to nije volela.
U njenom srcu rasla je zavist. Umesto da se raduje tuđoj dobroti, ona je počela da se ljuti zbog nje. Umesto da vidi koliko Snežana može biti blago za dvorac, ona je u njoj videla nekoga ko joj smeta.
Jednog dana, kraljica je odlučila da Snežana više ne sme ostati u dvorcu. Pozvala je jednog slugu i naredila mu da odvede Snežanu duboko u šumu i da je tamo ostavi.
Sluga je bio dobar čovek. Nije mogao da naudi devojci koja nikome nije učinila zlo. Poveo ju je kroz dvorsku kapiju i dugo su hodali dok se iza njih nisu izgubile kule dvorca.
Snežana je primetila da je sluga neobično tih.
„Zašto idemo ovako daleko?“ pitala je.
Sluga je zastao među visokim drvećem. Lice mu je bilo tužno.
„Ne mogu da te vratim u dvorac“, rekao je. „Kraljica ne želi da budeš tamo. Ali neću ti učiniti zlo. Moraš pronaći sigurno mesto. Idi pažljivo i ne veruj svakome koga sretneš.“
Snežana je osetila kako joj se oči pune suzama, ali nije vikala. Znala je da sluga nije njen neprijatelj.
„Hvala ti što si mi rekao istinu“, rekla je tiho.
Sluga je pokazao prema šumskoj stazi.
„Tamo negde ima čistina. Možda ćeš pronaći kuću ili nekoga ko će ti pomoći.“
Snežana je ostala sama.
Šuma je bila velika i drugačija od dvorske bašte. U dvorcu su staze bile ravne, a cveće posađeno u urednim redovima. Ovde su koreni izlazili iz zemlje, grane se preplitale iznad glave, a nepoznati zvuci dolazili su iz svih pravaca.
Snežana je duboko udahnula.
„Samo polako“, rekla je sebi. „Moram gledati kuda idem.“
Krenula je između drveća. Nije trčala, jer je znala da se tako može izgubiti. Pratila je usku stazu, zastajala kada bi čula šum i držala ruke uz sebe da se ne ogrebe o granje.
Ubrzo su se oko nje pojavile šumske životinje. Najpre jedna ptičica, pa još dve. Zatim veverica, mali zec i srna koja je stajala malo dalje, oprezna i tiha.
Snežana im se blago osmehnula.
„Ne bojte se“, rekla je. „I ja samo tražim put.“
Kao da su razumele njenu dobrotu, životinje su krenule ispred nje. Ptičice su skakutale sa grane na granu, a zec je zastajao i okretao se, kao da proverava da li ih Snežana prati.
Predveče je stigla do male kućice u šumi.
Kućica je bila neobična. Sve na njoj bilo je malo: vrata, prozori, dimnjak, čak i klupa ispred kuće. Ipak, delovala je toplo i uredno. Oko praga raslo je cveće, a na prozoru su stajale male glinene saksije.
Snežana je pokucala.
Niko nije odgovorio.
Pokucala je još jednom.
Opet ništa.
Vrata su bila odškrinuta. Snežana je oklevala. Znala je da nije lepo ulaziti u tuđu kuću bez dozvole, ali sunce je već zalazilo, a šuma je postajala hladna. Tiho je otvorila vrata.
„Ima li koga?“ upitala je.
Kuća je bila prazna.
Unutra je sve bilo malo i uredno, ali kao da su stanovnici otišli u žurbi. Na stolu je stajalo sedam malih tanjira, sedam malih šolja i sedam malih kašika. Oko stola je bilo sedam malih stolica. Uz zid je stajalo sedam malih kreveta.
Snežana je bila gladna, ali nije želela da uzme mnogo. Sa svakog tanjirića uzela je po sasvim mali zalogaj, pa pažljivo vratila sve na mesto. Zatim je oprala šolje, obrisala sto, složila stolice i namestila krevete.
„Ako se oni koji ovde žive vrate“, pomislila je, „bar će videti da nisam došla da napravim nered.“
Kada je završila, umor ju je savladao. Legla je na jedan od malih kreveta, pa na drugi, dok nije pronašla onaj koji joj je bio najudobniji. Za nekoliko trenutaka zaspala je dubokim snom.
Kada je pala noć, vratili su se stanovnici kuće.
Bili su to sedam patuljaka. Radili su u obližnjem rudniku i svakog dana vraćali se kući umorni, ali veseli. Svaki je nosio malu kapu, malu lampu i torbu sa alatkama.
Čim su ušli, zastali su.
„Neko je sedeo na mojoj stolici“, rekao je prvi.
„Neko je jeo iz mog tanjira“, rekao je drugi.
„Neko je pio iz moje šolje“, rekao je treći.
„Neko je sredio sto“, rekao je četvrti.
„Neko je namestio krevete“, rekao je peti.
„Ali ko?“ pitao je šesti.
Sedmi je podigao lampu i pokazao prema krevetima.
„Tamo.“
Patuljci su prišli tiho. Ugledali su Snežanu kako spava. Bila je bleda od umora, ali mirna. Nisu je budili. Samo su se pogledali i dogovorili da sačekaju jutro.
Kada se Snežana probudila, prvo što je videla bilo je sedam malih lica koja je posmatraju. Uplašeno je sela.
„Molim vas, nemojte se ljutiti“, rekla je brzo. „Nisam htela da uzmem ništa vaše. Bila sam izgubljena i umorna.“
Najstariji patuljak je podigao ruku.
„Polako. Nismo ljuti. Samo želimo da znamo ko si.“
Snežana im je ispričala sve: dvorac, kraljicu, slugu, šumu i put do kućice. Patuljci su pažljivo slušali.
Kada je završila, u kući je nastala tišina.
„Možeš ostati ovde“, rekao je najstariji patuljak. „Ali moraš poštovati jedno važno pravilo.“
„Koje?“ pitala je Snežana.
„Kada mi odemo na posao, ne otvaraj vrata nepoznatima. Ne uzimaj ništa od ljudi koje ne poznaješ, ma koliko ljubazno govorili.“
Snežana je ozbiljno klimnula.
„Obećavam.“
Tako je počeo njen život u šumskoj kućici.
Ujutru bi patuljci odlazili na posao, a Snežana bi ostajala kod kuće. Nije sedela besposleno. Čistila je sto, sređivala krevete, zalivala cveće i ostavljala mrvice za ptice. Vremenom je mala kuća postala još toplija.
Uveče bi se patuljci vraćali umorni, a Snežana bi ih čekala sa toplom supom i osmehom. Oni bi joj pričali o kamenju koje su pronašli, o smešnim stvarima koje su se dogodile u rudniku i o šumskim stazama koje treba izbegavati.
Snežana je ponovo počela da se oseća sigurno.
Ali kraljica je ubrzo saznala da je Snežana živa i da živi u šumi. Zavist se u njoj probudila još jače. Nije mogla da podnese da Snežana ima mir, prijatelje i dom, čak ni u maloj šumskoj kući.
Prerušila se u staricu, uzela korpu sa jabukama i krenula kroz šumu.
Tog jutra patuljci su pre odlaska ponovili svoje pravilo.
„Ne otvaraj vrata nikome“, rekao je prvi.
„Ne uzimaj poklone od nepoznatih“, dodao je drugi.
„Ako ti nešto deluje čudno, udalji se od prozora“, rekao je treći.
Snežana se nasmešila.
„Znam. Biću pažljiva.“
Kada su patuljci otišli, kuća je utihnula. Snežana je obrisala sto, zalila cveće i počela da šije malu krpicu za jednu od stolica.
Tada se začulo kucanje.
Kuc, kuc.
Snežana nije otvorila vrata.
„Ko je?“ pitala je kroz prozor.
Ispred kuće stajala je starica sa korpom jabuka.
„Samo jedna umorna žena“, rekla je starica. „Putujem kroz šumu i prodajem jabuke. Pogledaj kako su lepe.“
Snežana je pogledala. Jabuke su bile crvene, sjajne i mirisne.
„Ne smem da otvaram vrata nepoznatima“, rekla je.
Starica se nasmešila.
„Pametno dete. Ne moraš otvarati vrata. Samo uzmi jednu kroz prozor. Poklon je. Ne tražim ništa zauzvrat.“
Snežana je zastala. Setila se patuljaka. Setila se njihovih reči. Ali starica je izgledala umorno, a glas joj je bio mekan.
„Možda samo jedna jabuka nije opasna“, pomislila je.
Pružila je ruku kroz prozor i uzela jabuku.
Čim je zagrizla mali komadić, svet oko nje se zavrteo. Jabuka joj je ispala iz ruke, a Snežana je pala na pod i utonula u dubok san.
Starica se udaljila kroz šumu, misleći da je pobedila.
Kada su se patuljci vratili, odmah su znali da nešto nije u redu. Nije bilo pesme. Nije bilo svetla na prozoru. Vrata su bila zatvorena, ali kuća je delovala previše tiho.
Utrčali su unutra i pronašli Snežanu kako spava na podu.
„Snežano!“ zvali su je.
Nije se budila.
Najstariji patuljak je video jabuku pored nje.
„Uzela je nešto od nepoznate osobe“, rekao je tužno.
Patuljci su je pažljivo podigli i položili na mekani ležaj pored prozora. Doneli su cveće, otvorili prozor da uđe svež vazduh i smenjivali se pored nje. Nisu gubili nadu.
Dani su prolazili. Snežana je spavala mirno, kao da sanja, a patuljci su je čuvali. Šumske životinje dolazile su do prozora, ptice su pevale tiho, a kućica je postala još mirnija nego pre.
Jednog dana, kroz šumu je prolazio mladi princ iz susednog kraljevstva. Nije jahao u lovu niti tražio slavu. Putovao je sa svojim pratiocima i zastao kod kućice jer je video patuljke kako sede tužni.
„Šta se dogodilo?“ pitao je.
Patuljci su mu ispričali priču.
Princ je ušao u kuću veoma tiho. Video je Snežanu i primetio da diše mirno, ali da se ne budi. Prišao je, ne dodirujući je naglo, i rekao:
„Ako postoji način da se probudi, nadam se da će se vratiti onima koji je vole.“
U tom trenutku, jedan patuljak je pažljivo pomerio jastuk kako bi Snežani bilo udobnije. Snežana se blago zakašljala. Mali komadić jabuke ispao je, a ona je duboko udahnula i otvorila oči.
„Gde sam?“ pitala je tiho.
Patuljci su poskočili od sreće. Jedan je zaplakao, drugi se smejao, treći je odmah doneo vodu.
„Kod prijatelja“, rekao je najstariji. „Tamo gde si čuvana.“
Snežana je polako sela. Setila se starice, jabuke i obećanja koje je dala.
„Nisam poslušala vaše upozorenje“, rekla je.
„Svi nekada pogrešimo“, rekao je jedan patuljak. „Važno je da iz toga nešto naučimo.“
Princ je ostao nekoliko dana u blizini kako bi se uverio da je Snežana dobro. Patuljci su još pažljivije čuvali kućicu, a Snežana je naučila da ljubazne reči nisu uvek znak dobrih namera.
Vremenom se vest o kraljičinoj nepravdi proširila kraljevstvom. Ljudi su saznali istinu. Kraljica više nije mogla da naređuje iz zavisti. Njena moć se završila onog trenutka kada su svi videli šta je pokušala da učini.
Snežana se nije radovala njenoj nesreći. Samo je želela mir.
Ostala je zahvalna patuljcima, šumi i svima koji su joj pomogli kada joj je bilo najteže. Naučila je da dobrota ne znači da treba verovati svakome, već da srce može ostati dobro i kada razum postane oprezan.
Kada je kasnije napustila malu šumsku kuću, obećala je da se nikada neće zaboraviti prijatelje koji su je primili kada nije imala gde da ode.
Patuljci su joj poklonili malu drvenu kutijicu, u kojoj je bio beli kamenčić iz rudnika.
„Da se setiš“, rekli su, „da i najmanje stvari mogu biti dragocene kada dolaze od prijatelja.“
Snežana je dugo čuvala taj kamenčić.
A mala kućica u šumi ostala je mesto o kome su se pričale priče: o devojci dobrog srca, o sedam vernih prijatelja i o tome da nas dobrota vodi napred, ali nas oprez čuva na putu.
Pouka
Dobro srce je velika vrednost, ali dobrota treba da ide zajedno sa oprezom. Ne treba verovati svima samo zato što govore lepo, niti uzimati stvari od nepoznatih osoba. Pravi prijatelji, mudre odluke i traženje pomoći mogu nas sačuvati kada se nađemo u nevolji.
Pitanja za razgovor sa detetom
- Zašto je kraljica bila zavidna Snežani?
- Kako su Snežani pomogle šumske životinje?
- Zašto su patuljci rekli Snežani da ne otvara vrata nepoznatima?
- Šta je Snežana pogrešno uradila kada je uzela jabuku?
- Kako su patuljci pokazali da su joj pravi prijatelji?
- Šta znači da dobrota treba da ide zajedno sa oprezom?
